Tito Strozzi: IGRA U DVOJE

˝Igra u dvoje˝ humorna je drama Tita Strozzija, napisana 1956., u njegovoj najsnažnijoj književnoj, poslijeratnoj fazi. To je djelo hommage autorovoj posvećenosti i dubokoj strasti prema kazalištu kojem je kao glumac, pisac, redatelj, prevoditelj i pedagog posvetio cijeli svoj život. Ta se glavna tema nagovještava već i kroz podnaslov u kojem Strozzi navodi da je riječ o komadu iz kazališnog života u 3 čina.

Ovdje je, dakle, fokus na strasti, odnosno, na strastvenoj ljubavi u svim njenim dimenzijama. Još ako uz to zavirimo iza kulisa pa naiđemo na podatak da je ovu igru autor napisao za sebe i svoju životnu i scensku partnericu Elizu Gerner, asocijativna polja počinju se otvarati u beskonačnost.   

U tekst je utkan vječni dvoboj žene i muškarca gdje je jedino pravilo da nema pravila i gdje su dopuštena sva raspoloživa oružja. Bez obzira na to što je ˝Igra u dvoje˝ pisana za Nju i Njega, ova drama nam razotkriva mnoštvo likova. Koristeći se teatrom u teatru, ona koristi sav arsenal u postavljanju i razotkrivanju maski, u suprostavljanju ne samo muškarca i žene, glumca i glumice, već i opsjene i zbilje. Upravo onda kada pomislimo da smo došli do realiteta, autor nam izvlači sigurno tlo pod nogama i odvodi nas u novi krug kazališnih varki.   

Taj hod po rubu tvori dramsku napetost u ovoj izvrsnoj metateatarskoj drami, uz rušenje četvrtog zida što nas dodatno odvodi u prostor intime između partnera na sceni te između glumaca i publike.

Svi veliki tekstovi prkose prolaznosti i nadilaze okove vremenskih konvencija pa tako i ˝Igra u dvoje˝. Ona djeluje suvremeno, kao jučer napisana, s lakoćom i zaraznim užitkom čime trenutno zavodi glumce koji u njoj igraju, a vjerujemo i publiku.  

Dora Delbianco

Autor fotografija: Damir Kudin

KRITIKE:

Nova predstava KD Histrion 'Igra u dvoje' vrlo je dobra kazališna igra u kojoj su odličan tekst Tita Strozzija, pametna režija Saše Broz i vrlo uvjerljiv Janko Popović Volarić uspjeli pokriti slabije točke, pokazavši da pametna igra kazalištem ne zastarijeva Igor Tretinjak, Kritikaz

Redateljica Saša Broz odlično je prenijela slojevitu igru teatra i s teatrom, maksimalno umanjivši razdvojenost slojeva, a na mjestima gotovo u potpunosti poništivši granice. Na taj način stvorila je vrlo zanimljiv dijalog i sukob kazališnih slojeva. Također, finom je gradacijom scenski pojačala prelijevanje unutarnjeg sloja preko vanjskog do konačnog poništenja razlika i vladavine fikcije, konačnost relativiziravši uletima nove stvarnosti. Prepletanjem i igranjem slojeva stvorila je i vrlo dinamičnu, brzu i nabijenu predstavu bez praznih hodova. Igor Tretinjak, Kritikaz

Ključ igre na sceni bio je Janko Popović Volarić, koji se kao Sandro Austin odlično poigravao slojevima. Tako je u početnom dijelu predstave Austina oblikovao autorski autoritativnim, puštajući ljubavnim igrama da se razigraju, štoviše, dolijevajući ulje na vatru jer je to odgovaralo njegovu tekstu. U trenutku kad je tekst zavladao njime i njegovom scenskom stvarnošću, Austin je počeo pucati da bi se na kraju u potpunosti raspao u Othellu. I dok je na makroplanu odlično razvio i gradirao lik, na mikroplanu je vrlo uvjerljivo i prirodno šetao iz sloja u sloj, iz fakcije u fikciju i još dublju fikciju. Igor Tretinjak, Kritikaz