Sto i jednu godinu nakon što se u Zagrebu pojavio kabaret, izmišljen u Parizu 1881. kao svojevrsna kazališna forma za zabavu gostiju u kavanama koje su na originalan način htjele nadvisiti konkurenciju u kojoj je posjetitelje zabavljala glazba, Glumačka družina Histrion i njezin umjetnički ravnatelj Zlatko Vitez organizirali su 2008. u Histrionskom domu I. festival kabareta Gumbekovi dani, nazvan prema jednom od najfascinantnijih hrvatskih komičara druge polovice 20. stoljeća Mladenu Crnobrnji Gumbeku (1939.-2000.). On je bio i veliki majstor kabaretskog umijeća, toga specifičnog kazališnog izraza koji je u našem gradu, posebice između dva svjetska rata, bio iznimno popularan kako je u svojoj knjizi Zagrebački kabaret, slika jednog rubnog kazališta nakon iscrpnog proučavanja njegove povijesti posvjedočio jedan od naših istaknutih kazališnih kritičara i teatrologa Igor Mrduljaš.
Za sazrijevanje toga iznimnog i vrlo specifičnoga glumačkog talenta Mladena Crnobrnje odlučan je njegov (u početku honorarni) angažman u kabaretu Jazavac. Gumbek je počeo u zagrebačkom Studentskom eksperimentalnom kazalištu ulogama u Kartoteci Tadeusza Rozewicza i Krležinom Michelangelu i želio se profesionalno baviti glumom te se pokušao upisati na akademiju, ali odbijen je kao i nekoliko drugih nadarenih glumaca iz tog teatra koji je tada bio cijenjen i preko amaterskih okvira zbog drukčijega i inovatorskoga kazališnog izraza. No kada je nakon prvih predstava Jazavca u Medulićevoj postalo jasno da se nekadašnji model angažiranja glumaca iz drugih profesionalnih kazališta (kao što se radilo u međuraću) ne uspijeva organizacijski održati, Fadil Hadžić je oformio vlastiti ansambl, uglavnom s glumcima iz SEKa, koji su se poslije profesionalizirali. Ta je suradnja i Gumbeku i njegovu teatru donijela mnogo međusobno povezanih uspjeha jer on je nastupio u više od stotinu predstava, među kojima su mu uz brojna duhovita tumačenja likova iz Hadžićevih komedija posebno uspjele uloge bile u Mrožekovim Policajcima, Gogoljevim Kartašima, Ženidbi i Revizoru, Feydeauovoj Bubi u uhu, Erdmanovu Mandatu, Mesarićevu Gospodskom djetetu i Držićevu Dundu Maroju.
Također, Gumbek je često nastupao izvan svoje matične kuće, posebice u Glumačkoj družini Histrion gdje je 1989. pokazao svu raskoš svojega predstavljačkog umijeća u njihovoj izvedbi najvažnijega hrvatskog kabaretskog teksta druge polovice prošlog stoljeća Kavana Torso Tahira Mujičića, Nina Škrabe i Borisa Senkera u režiji Zlatka Viteza. U toj glumačkoj družini oduševljavao je i u Vitezovim režijama Hist(e/o)rijade (1983.) istih autora, Diogenešu (1993.) Tituša Brezovačkog i Zagorkinoj Tajni Krvavog mosta (1998.), a i u još dvije adaptacije romana te naše popularne spisateljice -1987. u Gričkoj vještici u režiji Mira Međimorca, a 1995. u Jalnuševčanima u režiji Zorana Mužića. S uspjehom je nastupio i 1997. u Hrvatskom Diogenesu Augusta Šenoe i Milana Begovića u režiji Želimira Mesarića, a i svoju posljednju predstavu odigrao je na histrionskom ljetu u režiji Dražena Ferenčine. Toga se Zlatko Vitez prisjetio u najavi prvih Gumbekovih dana:”...i Gumbek i cabaret važni su histrionski međaši, od samih početaka do danas. Mladen Crnobrnja Gumbek i svoju je posljednju ulogu odigrao u Histrionu. Bilo je to u jesen 1999. godine u Doktoru pod mus, J.B.Moliera na Opatovini. Tada smo još maštali o Histrionskom domu koji se danas diči i Gumbekovih poprsjem. Stoga odlučismo da Gumbek ima svoje dane, i to ne slučajno u mjesecu kada se budi proljetni život i kada trešnje na njegovoj Trešnjevci sramežljivo počnu pupati.”