Satira za dva glumca po motivima Cervantesovog Don Quijotea. U autoreferencijalnoj predstavi, dvoje glumaca izlazi pred publiku i izvodi bazičnu verziju nekadašnjeg spektakla o bistrom vitezu od Manche. Jedino što je ostalo od nekadašnje raskošne produkcije Malog teatra jest najava predstave. Sve ostalo, scenografija, kostimi, glazba, pa čak i glumački ansambl, s vremenom je nestajalo pod utjecajem ovih ili onih (ne)prilika u kulturi i nezavisnom kazalištu. Kroz predstavu se pred publikom otkriva problem za problemom, no unatoč svemu dvojica glumaca spašavaju predstavu svojom dinamičnom međuigrom u kojoj se izmjenjuju smijeh i suze, sukob i igra.
Baksa i Jakir slavna su lica hrvatske zavisne i nezavisne kazališne scene, dvojica glumaca i prijatelja koje je život razdvojio, a kultura zgnječila. U svoje karijere uložili su sve što su imali i znali, a jadni uvjeti posla i života u Hrvatskoj i van nje natjerali su ih da nestanu sa scene te da se ponovo susretnu i u ovom trenu, u ovoj predstavi, samo za vas… potuku, napiju, posvađaju, ubiju, samoubiju, povrate, sve u čast i slavu djevice Dulcineje, hrvatskog čistog obraza i umjetnosti glume!
Don Quijote od Hrvatske je tu da prokaže krivde i nepravde, da nam pruži posljednji poziv upomoć i vrati nas tamo gdje je bitno – u kazalište kao mjesto susreta društva, zabave, smijeha, suza, umjetnosti i zdravog razuma.
IZ KRITIKE:
Iako je imao materijala poput ovoga na pretek, Baksa nije našim čudostima i ludostima progutao Don Quijotea, već nam je s Jakirom u vrlo efektnoj, točnoj i šarmantnoj suigri, svaki put drukčijim scenskim pristupom i igračim alatima, pričao priču viteza tužnoga lica, na nekim se epizodama dulje zadržavši, neke posebno punktiravši, kroz poneke tek projurivši, a neke neuspješno pokušavši preskočiti. I sve to tijelima „oslobođenim“ od scenografije, kostimografije i tona. Uostalom, kako kaže Baksa, sve su to tek „štake za glumca“ kojemu su u ovoj predstavi više nego dovoljni bili jedna lutka i kofer ispunjen rekvizitima, poput grudnjaka koji postaje oklop i gaća koje se pretaču u šljem (vizualno oblikovanje predstave i lutke potpisuje Lorna Kalazić).
U ovoj slobodi od glumačkih štaka Baksa i Jakir igrali su (se) točno i precizno te vrlo duhovito, dopadljivo i zabavno. Opušteno i efektno su prelazili iz lika u lik, iz fikcije u stvarnost, animirajući dijelove tijela, koristeći vlastita tijela kao rekvizite, opisujući nepostojeću scenografiju, koristeći gledatelja kao vjetrenjaču… U isto vrijeme, Jakir je na nekoliko mjesta nenametljivom lakoćom pokazao da je jedan od naših najboljih i, nažalost, najneiskorištenijih glumaca, „nudeći“ se gledateljima doslovno ili odličnim glumačkim minijaturama, čime je nenapadno, ali kontinuirano podsjećao gledatelje da se iza osmijeha na sceni i oko nje krije stvarni život, život u kojemu jedna takva glumčina radi kao konobar da bi preživjela. Uostalom, i sama predstava, bez obzira na to što lektirni naslov (koji priziva brojnu lektirnu publiku) čita na izuzetno pametan, suvremen, kritičan, a duhovit način, odigrana je tek jednom. Nadam se da će u normalizacijama Baksa i Jakir dobiti priliku igrati predstavu jer bila bi silna šteta da je ne vidi bar svaki hrvatski građanin.
Zaključno, predstava Don Quijote od Hrvatske silno je duhovita, pametna i žestoka kritika naše stvarnosti koja svojim paradoksima i nevjerojatnostima jede i Cervantesa, i Don Quijotea, i sve vjetrenjače svijeta za doručak.
Olga Vujović, kritikaz.com
Trailer predstave pogledajte ovdje.